Da ponovimo:Treba se setiti roditeljske ljubavi da su na naša „glupa “ pitanja darovali odgovor sa osmehom.Sada,u ovim surovim okolnostima svi težimo idealu , ali iza svakog pokušaja vreba brutalnost.Tek kada zavarniče tragovi sećanja, zaplačemo i postanemo slični sebi i svima.
🙂
Jeste. Ponekad pomislim da se, nažalost, kulturnije odnosimo prema komšijama, prijateljima ili čak nepoznatim ljudima. Oni najbliži su ljudi koji treba da nas sačekaju, koji treba DA RAZUMEJU DA SMO UMORNI, NERASPOLOŽENI ILI IZNERVIRANI… dajemo sebi za pravo jer oni nas ….VOLE!
Eh, ima tu svega… Lakše je, možda, sa neznancima, baš zato što nas ne znaju, pa možemo da (pokušamo) da budemo bolji, jer svi želimo neku pohvalu, neku lepu reč, pa u tom svetlu „lažno“ predstavljanje može biti obrazloženo (ne i opravdano).
Tako je, lakše je biti anoniman. Potpisujem se imenom i prezimenom. To ponekad i nije najsrećnije rešenje. Iza svake reči je moj potpis pa ponekad moram da odmerim dobro šta ću napisati jer blog prate učenici, roditelji, poznanici… Kao pod nekom lupom…
Mada, mnogo toga u životu je stvar izbora… a ovo je moj.
Potpuno razumem i odobravam tu jednu vrstu svesne autocenzure – ne ulagivačke ili kukavičke nego odgovorne i promišljene. I ja pazim šta pišem, bez obzira što me samo par mojih čitalaca poznaje. Pazim da ne bude „l’art pour l’art“, da je stvarno to napisano deo mene.
Predivno i poucno! HVALA
Нема на чему. 🙂 Велики поздрав!
Da ponovimo:Treba se setiti roditeljske ljubavi da su na naša „glupa “ pitanja darovali odgovor sa osmehom.Sada,u ovim surovim okolnostima svi težimo idealu , ali iza svakog pokušaja vreba brutalnost.Tek kada zavarniče tragovi sećanja, zaplačemo i postanemo slični sebi i svima.
🙂
Da. Značaj roditeljstva se olako uzima sve dok i sami ne postanemo roditelji.
Tužno, pretužno… ali ipak ima optimizma, bar za one čiji su roditelji još na ovom svetu…
Jeste. Ponekad pomislim da se, nažalost, kulturnije odnosimo prema komšijama, prijateljima ili čak nepoznatim ljudima. Oni najbliži su ljudi koji treba da nas sačekaju, koji treba DA RAZUMEJU DA SMO UMORNI, NERASPOLOŽENI ILI IZNERVIRANI… dajemo sebi za pravo jer oni nas ….VOLE!
Eh, ima tu svega… Lakše je, možda, sa neznancima, baš zato što nas ne znaju, pa možemo da (pokušamo) da budemo bolji, jer svi želimo neku pohvalu, neku lepu reč, pa u tom svetlu „lažno“ predstavljanje može biti obrazloženo (ne i opravdano).
Tako je, lakše je biti anoniman. Potpisujem se imenom i prezimenom. To ponekad i nije najsrećnije rešenje. Iza svake reči je moj potpis pa ponekad moram da odmerim dobro šta ću napisati jer blog prate učenici, roditelji, poznanici… Kao pod nekom lupom…
Mada, mnogo toga u životu je stvar izbora… a ovo je moj.
Potpuno razumem i odobravam tu jednu vrstu svesne autocenzure – ne ulagivačke ili kukavičke nego odgovorne i promišljene. I ja pazim šta pišem, bez obzira što me samo par mojih čitalaca poznaje. Pazim da ne bude „l’art pour l’art“, da je stvarno to napisano deo mene.
Повратни пинг: Прича о томе « Био-блог
лепо и тужно
Јесте. Потребно је да се мало спустимо на земљу и погледамо око себе. Око нас су они што нас воле… без услова, посебних разлога, добрих дела…